понедељак, 28. јул 2014.

Šestar

Još uvek uhvatim sebe ponekad na početku kruga. Posmatrajući stvari sa distance nastale provlačenjem dela svesti kroz mali procep u realnosti, počinjem da zaključujem da se vraćam na mesto polaska. U tim sitnim, ali vividnim trenutcima visprenosti i lucidnosti zatičem sebe spremnijeg na ono što po pravilu sledi, spremnijeg nego što je i jedna verzija mene, koja se kroz vreme tu vraćala, ikad bila. Nekada je velika i nedokučiva misao ta koja napravi procep, nekada mala i naizgled beznačajna - poput činjenice da se svakoga dana vozim istim autobusom. U prvi mah mi je muka od njega. Odvratan mi je, prenaglašen, predobro poznat. Malo potom počinjem da volim svoj autobus i ne volim kada se neko drugi priseća iste stvari sa istog mesta. Možda malo previše posesivno od mene, ali ipak to smatram najjeftinijim luksuzom koji sebi mogu priuštiti, i na koji imam pravo. Ista stvar je sa muzikom. I pesma ume da napravi procep. Ogorčeno gledam kako ljudi prave svoje procepe nečime što sam smatrao svojim alatom. Najbolje pesme ću uvek sačuvati za sebe.

Neki bi rekli da je krug živopisan. Pun slika, boja, mirisa - života. O kako samo greše. Krug je bezobličan, prazan, ništavan. Shvatiš da krug postoji tek kada se nadješ van njega, tako prosto stvari funkcionišu.
U ovom trenutku se pitaš, lakoverni čitaoče, kako je moguće da se nalazim na početku kruga, kada krug nema početak? Jesam li te već nazvao lakovernim? Kao i svaka linija, krug je sastavljen od bezbroj tačaka. Bezbroj krajeva i početaka. Linija postaje tačka onog trenutka kada shvatiš da sve vreme ideš po tačkama.

Posmatrajući krug sa tačke novog početka, osvrćem se na sve prethodne tačke mog životnog kruga. To su davno izbledela sećanja, jasno obojene emocije,  prežaljene odluke i neprežaljeni ljudi. Čak i kada bih se mogao odmah vratiti na te tačke, nekako uvek biram put po dužem luku, znajući da će se kad-tad naći ponovo pod mojim nogama. Možda nikada više neće biti iste, a možda ja nikada neću biti isti na njima.

Ipak, osećam se živo, življe nego ikad. Kada juriš po krugu stvari su maglovite i teško je razaznati šta je stvarno a šta si prefarbao svojim emocijama. Kao takve, ubrzo umrtve i uguše. Sve to podseća na posetu muzeju ili kakvoj galeriji. Gledaš prelepe stvari, opčinjen si svojim stavom o njima, ali ubrzo stekneš osećaj da nešto nije kako treba, da tu ne pripadaš, da ne vidiš ono što bi trebalo da vidiš, tada potoneš u okean sopstvene svesti koji ti ne da da isplivaš na površinu. U takvim trenutcima ćeš se uhvatiti za prvu misao koja prozuji, tek da u njoj vidiš novi početak i novo isplivavanje.

Česta je greška mišljenje da se iz kruga izlazi u trenutcima velike sreće ili velike tuge. Krug možeš napustiti jedino kada se oslobodiš jednog i drugog time što ćeš ih prihvatiti. Kada ništa ne bude važno, sledeća tačka će imati smisla. Do tada bezglavo opisujemo krugove. Sa ove tačke, sve prethodne više nemaju smisla, sve sledeće su još uvek nedokučive. Ipak, svaka sledeća nosi pažljivo doziranu neizvesnost, taman toliko da se upustiš u još jedan pomak na krugu ostavljajući za sobom sve što je tada postalo beznačajno.

Ono što ne znaš i ne možeš znati je koliko si daleko otišao na krugu. Hoće li se isti stari ljudi, one iste emocije i sećanja, vratiti još jednom, ovoga puta sa daleko više smisla?

To je ipak svrha putovanja.